Croatian(HR)English (United Kingdom)Deutsch (DE-CH-AT)Italian - Italy

Trenutno aktivnih Gostiju: 8 

Nema dostupnih prijevoda.

Kratke misli prof. Tomislava Ivančića

Ateizam

On postoji samo formalno ali praktični ateizam ne postoji. Ateist itekako čini sve što mu Bog kaže, još i bolje nego vjernik. On ljubi svoju djecu,  ljubi svog bračnog druga, pošteno radi svoj posao,drži se zakonitosti i tako čvrsto stoji s Bogom. Ne spašava se čovjek kada teoretski zna da postoji Bog i kad formalno s Njim komunicira nego praktično  kad je ispravna njegova savjest, svijest, duh. Bog nije formalan, On je srce i zato se srcem može komunicirati s Njim. 

(iz predavanja prof. dr. T.Ivančića, I Međunarodni  Studij  6 - 11srpnja 2009 g.)

O povjerenju

Čovjek živi od vjere i povjerenja ako može vjerovati u Boga, u ljude i u sebe. Povjerenje se odražava tamo gdje postoje znakovi ljubavi. Ljubav je pak egzistencijalni stav čovjeka prema drugom čovjeku, stav simpatije prema čovjeku kao biću i osobi. Ljubav je tamo gdje čovjek može reći „Lijepo je što postojiš“ ili pak“ Nemoj se truditi svejedno te volim“ili. kao što Dostojevski može reći drugome „ Ti ne možeš ništa učiniti da te ja prestanem voljeti“. To je zahvaćanje čovjeka u njegovom temeljnom bitku i tu čovjek osjeća da ne može izgubiti ljubav drugoga. Tu on doživljava neugroženost i smisao života i djelovanja.

(iz knjige Agresivnost i povjerenje, prof.dr. T. Ivančić)

O agresivnosti

Čovjek doživljava bol i patnju ne smo na somatskom i psihičkom nego najviše na duhovnom području. Patnja se ne pojavljuje tek kada čovjek psihosomatski postane sebe svjestan, kad racionalno i emotivno procjenjuje svijet i okolinu, nego već davno prije toga, odmah nakon začeća. Ono što psihologija zove podsvjesnim ili nesvjesnim , u pneumatološkoj antropologiji a to znači u duhovnoj strukturi čovjeka, pokazuje se kao duhovna svijest ugroženosti , patnje i straha. Zato se patnja ne dokučuje psihosomatskom dijagnostičkom metodom. Nužno je razvijati pneumatološku metodu dijagnosticiranja kao i pružanja pomoći za egzistencijalne patnje.
Povrijedi li se duhovna struktura čovjeka nastaje strah. Povreda osobe, života, savjesti, intelekta, srca, karaktera, spolnosti, religioznosti, vjere, nade, slobode i ljubavi uzrokuje agresivnost jer je to temeljno ugrožavanje. Duh je forma tijela, on je izvor života, on čini čovjeka čovjekom. Zato svako razaranje duhovne strukture ugrožava život u temelju a čovjeka čini nečovjekom.

(Agresivnost i povjerenje, prof. dr. T. Ivančić)

O slobodi

Bit slobode je, prema B. Ha'ringu u sposobnosti za dobro. Na njezinu bit ne spada da može počiniti zlo. Sloboda je samo tamo gdje se ima snage nadvladati zlo. Ravnodušnost prema dobru i zlu dolazi od ograničene slobode. Snaga za dobro dolazi od čovjekove sličnosti s Bogom. Slobodan čovjek ima udjela u Božjoj slobodi, sloboda je dakle Božanska moć. Kako je Bog kao apsolutno dobro upućen samo na dobro to je i njegova sloboda samo usmjerena na dobro. Prema tome, što čovjek više milosti prima od Boga, to je slobodniji. Moć slobode dana je kao u klici, ona se treba razvijati. Sloboda raste u ostvarenju dobra, i što više nadilazi čovjeka ona je jača. Ne raste li u smjeru dobra ona zakržlja, ako se upusti u grijehe i krivice tada postaje nesposobna za dobro. Na slobodi je da ona upravlja nagonima u nama a ne da oni nju vode. Prepusti li se nagonima, postaje nemoćna. Sloboda se potpuno gubi kada čovjek postaje rob nagonima.

(Ovisnost i sloboda, prof. dr. T. Ivančić)

O savjesti

Čovjek je moralno biće, on je u svom bitku usmjeren na dobro. Savjest je moralno osjetilo čovjeka koje zajedno sa slobodom i spoznajom vodi dobru bića. Drugi vatkanski sabor kaže: „U dubini savjesti čovjek otkriva zakon koji on sam sebi ne daje ali kojemu se mora pokoravati. Taj glas što ga uvijek poziva da ljubi i čini dobro a izbjegava zlo, kad zatreba, jasno odzvanja u intimnosti našeg srca: čini ovo, a izbjegavaj ono. Čovjek ima u srcu zakon što mu ga je Bog upisao. U pokoravanju tom zakonu je čovjekovo dostojanstvo i po tom zakonu će mu se suditi.“
Sveopće je uvjerenje svih naroda da čovjek u savjesti zamjećuje Božji glas. Nije go dobra volja čovjeka, niti neko dobro koje čovjeka izvana poziva, nego glas Nekoga u čovjekovoj nutrini, u njegovu duhu. Čovjek savjest ne može izbjeći. Ona ga hvali kad je učinio dobr, a ne da mu mira i počinka kada čini zlo. Savjest je čovjekovo duhovno osjetilo.

(Ovisnost i sloboda,  Prof. dr. T. Ivančić)

O odlukama

Za onim za što se čovjek odluči, usmjeravaju se njegove snage. Sloboda se događa u cjelini čovjekove egzistencije. Kada odluči načiniti neki korak, pokreću se fizičke i psihičke snage da ga ostvare. Čovjek dakle raspolaže silama za ostvarenje svojih slobodnih odluka. Zato je odluka bitna za sve što čovjek želi ostvariti. Kada se čovjek odluči protiv zlog djela, njegove se snage ne pokreću za zlom. Čovjekove sile, su dakle, podložne njegovim odlukama. Odluči li se za dobro, njegove će se snage okrenuti k ostvarenju toga dobra. Kad se čovjek odluči za slobodu, u njemu će se pokrenuti i njegova vjernička dinamika, te će okrenutošću Bogu, kao apsolutnoj slobodi, dobiti potrebne  snage za liječenje od ovisnosti.

(Ovisnost i sloboda,  prof. dr. T. Ivančić str. 43.)

Čovjek

Dok promatram samo muškarca i samo ženu, ne vidim čovjeka. U svakom od nas postoji muški i ženski element, npr. muško u meni je ono po čemu sam ono što jesam. Ono pak  ženstveno je moja čežnja za onom drugom stranom, za majkom, za sestrom koja mi može dati ono što ja nemam. Žena treba pomoći muškarcu da siđe u svoju nutrinu, da osjeti i dodirne svoje srce, da smije biti slab i čak zaplakati. Muškarac opet treba pomoći ženi da se izvuće iz svojih nutarnjih gledanja stvarnosti i da svijet promatra trijezno, objektivno, izvana, proračunato i mirno. Bili bismo savršeni ljudi kada bismo dopustili da nas drugi spol mijenja i obogaćuje.

(iz Hagiohaera, intervju prof. dr. T. Ivančić)

O braku

-U brak treba ući radi međusobnog darivanja, a ne traženja nečega od drugoga i očekivanja da će onaj u braku ispuniti tvoje želje. Potrebno je da supružnici budu samostalni i da ih samo ljubav, a ne i interesi, vode jedan drugom. Brak nije u poistovjećivanju, nego u darivanju različitosti.
-Pravi brak sastoji se u tome da žena dopusti mužu da šuti, a da muž dopusti ženi da govori. To je moguće samo kad su ljubav i povjerenje među njima, kada jedno drugo razumiju i daju prednost jedno drugom.
-Dopustiti da te brak mijenja, da te onaj drugi mijenja, da ga razumiješ, da shvaćaš kako on ne misli kao ti , ne osjeća, ne djeluje niti govori kao ti; on je drugačiji i potrebno ga je slušati. To je kao neka divna novost koju učiš, koja u tebe ulazi i ti postaješ bogat. Muškarci bi trebali osluškivati kako je žena posve drugačija i ponekad ih to ljuti, ali trebaju shvatiti da ih to obogaćuje. Da smo ne znam koliko različiti, time smo samo bogatiji i trebamo se poštivati. Samo je u opraštanju i razumijevanju spas. Ako do kraja života žena ostane začuđena  pred muškarcem, i muškarac pred svojom ženom, tada brak može uspjeti; stalno promatrati kakva je to tajna i truditi se spoznati kako do kraja zavoljeti onog drugog. Zajedništvo žene i muškarca znači istraživanje za cijeli život.

(iz Hagiohaera, intervju prof. dr. Ivančić)