Profesore Ivančić, Vi ste otkrivač hagioterapije i znanstveno ju razvijate. Dokle ste stigli u tim naporima?
Hagioterapija prvenstveno istražuje čovjekovu duhovnu dimenziju ili, kako to teolozi kažu, duhovnu dušu. Hagioterapija je istraživanje onoga što bi trebalo liječiti i treba li uopće liječiti. Kad sam 90-ih godina osnivao Centar za duhovnu pomoć u Zagrebu, vidio sam da nemamo nikakve teorijske podloge za takvo liječenje, osim ono što nam je ostalo od seminara, neka vrsta nutarnjeg iscjeljenja duše koje smo donekle preuzeli od doktora Heriberta Mühlena, velikoga njemačkog teologa i prijatelja, a s druge strane od raznih karizmatskih molitvenih skupina u svijetu i kod nas. Međutim, neko nutarnje nadahnuće nas je tjeralo dalje. Vidjeli smo da se samim nutarnjim iscjeljenjem ne mijenja toliko nešto dublje u čovjeku, čovjek ne postaje drugačiji, neke rane ne nestaju da ih ne znam koliko iscjeljujemo. Temeljito sam krenuo istraživati, najprije kod raznih filozofa pa teologa, a onda i kod suvremenih neuroznanstvenika, što bi to bilo „čovjekova duhovna dimenzija“. Spoznao sam neki nutarnji zov koji me tjera da tako proučavam čovjeka i kako to nije nešto religiozno niti psihičko, nego da mora biti nešto specijalno u čovjeku što možda još nije ni dodirnuto i da bi to trebalo istražiti. Naišao sam na encikliku Ivana Pavla II, Salvifici doloris, gdje kaže kako postoje i duhovne boli. Osim psihičkog odraza boli duše, postoji dakle i bol duhovne naravi. Time su mi se otvorile oči što bi to bila duhovna dimenzija, prema tome duhovna bolest, duhovna dijagnoza, a onda i duhovna terapija. Otada istražujem, kod filozofa i teologa – kod srednjovjekovnih teologa, sv. Tome, čak i kod istočnih filozofa i teologa, npr. Berdjajeva, kod crkvenih otaca i u Bibliji, baš pitanje duhovne dimenzije. Danas mi je jasno kako se može razgraničiti i gotovo definirati jedno područje na koje zapravo kao da nitko nije računao. Kad sam prepoznao čovjekovu strukturu duhovne duše: da je to, s jedne strane osoba, a da osoba nije religioznost čovjeka; da je to savjest, a da ni to nije religioznost; da je to čovjekov intelekt za razliku od razuma i da to isto nije religioznost; da je to karakter; slobodna volja; čovjekovo povjerenje ili vjera, nada; njegova spolnost; njegova znanstvena kreativnost, a onda kulturološka kreativnost; i onda kad sam prepoznao da postoji još njegovo sjećanje i osobito njegovo pamćenje te bezbroj drugih stvarnosti, tad sam zapravo vidio kako je religioznost samo djelić čitave duhovne duše. Tom religioznošću se bavi Crkva i pastoralni djelatnici, na nju je prikopčano Evanđelje i kršćanstvo, a sve ono drugo zapravo još nije ni dotaknuto. Također sam vidio da psihijatrija uopće ne dotiče pitanje savjesti i čovjekove krivice, ne dotiče ni pitanje čovjekove osobnosti, nije dotaknuto ni da područje čovjekove slobode… Pitanja besmisla, strahova, tjeskoba koje vode u suicidalnost, nitko nije dotaknuo. S jedne strane, psihologija i psihijatrija uopće ne dotiču tu duhovnu razinu, a s druge strane pastoralni posao također se ne bavi tim pitanjima. Prostor u kojemu čovjek najdublje pati nitko ne liječi. Stoga čeznem imati čitav tim visoko stručnih osoba, kako u teologiji tako u filozofiji i neuroznanostima, ali također u psihologiji i u medicinskim kao i sociološkim znanostima, koji bi ovo obrađivao sa svih strana. No, puno je rečeno već time što sam otkrio strukturu čovjekove duhovne duše, jedinstvenost, originalnost, kompetentnost, autohtonost te dimenzije i njezinu patologiju i način kako bi se moglo liječiti. Drugim riječima, prepoznao sam teške devijacije, izranjenosti, bolesti društva, čovjeka, obitelji, braka i kako bi se to vrlo uvjerljivo i brzo moglo mijenjati, ozdraviti kako bi onda uživali život.
Smatralo se kako je filozofija apstraktna, da nema ništa sa čovjekovim svakodnevnim životom. No, otkrio sam kako je svaki detalj tih filozofskih istraživanja, pitanja bitka i transcendentala, na neki način kao sukus, ono bitno, nešto središnje što ostaje od naše svagdašnjice. Veličanstveno mi je bilo otkriće da ako ja loše mislim, negativno govorim i sl. ja uništavam svoj bitak, svoje postojanje. Istovremeno su neuroznanosti počele otkrivati da se mozak razara čim djelujemo nemoralno i negativno. Radostan sam radi toga i smatram kako će daljnja istraživanja iznijeti na svjetlo ono što je bit čovjeka i kako ćemo zaista moći mijenjati zemlju.
Koji su Vaši najnoviji pronalasci kad je u pitanju duhovni organ savjest?
Čovjek je biće u bitku, to je jako važno. Kao biće sam konkretiziran u tom bitku, a moje biće ima jedan organ koji se zove savjest. Ta savjest mi govori što se u mom biću događa i što se događa u cijelom bitku. Savjest mi kaže: „Pazi, razaraš bitak kad si negativan u govoru, riječima, mislima, u djelovanju, odlukama, moralnosti i tada si nesretan“. S druge strane, sa savješću i u savjesti neizmjerno uživam kad napravim dobro, kad sam u skladu s unum, bonum, pulchrum, verum, dakle sa transcendentalima svoga bitka i svoga bića; kad spajam ljude, a ne ih razdvajam, kad govorim istinu, a ne laž, kad činim dobro i neprestano popravljam, ispravljam i činim velike stvari i onda kad volim ljepotu i uživam u njoj. Savjest mi je najveća prijateljica. Ona mi kaže: „Nemoj me razarati, nemoj ljude vrijeđati, nemoj razarati prirodu, budi dobar pa ćeš vidjeti kako ćeš uživati, i znaj, Stvoritelj stoji pokraj tebe i voli te i spreman ti je odmah pomoći da ispraviš savjest, da popraviš svoj život i ono što su drugi pokvarili kod tebe, a ti kod drugih.“ Kad sam to prepoznao, vidio sam kako kraj savjesti mogu uživati. Savjest mi je znak na putu koji mi pokazuje kako ću stići na cilj. Ona mi je zapravo svjetlo koje mi otkriva prostore ljepote, dobrote, istine i sjedinjenja sa svim ljudima. Savjest mi je postala duboko sakralan prostor, a opet tako univerzalan, u kojem prepoznajem svoj život, svoje putove, svoje traganje. Istovremeno vidim koliko je savjest krivo shvaćena i koliko je ranjena. Ljudi bježe od nje, a ona ih još više muči. Ne može se pobjeći od savjesti, ali je se može ispravno prihvatiti, vrednovati i tada je ona lijepa. Inače, kad savjest počne lažno pritiskati, kad počne biti bolesna, kad te počne optuživati tamo gdje uopće nisi kriv, onda dolaze i suicidalne misli i ovisnosti, onda je to užas čovjekove patnje koju nitko ne može ispraviti. Najljepše otkriće u vezi savjesti mi je da je to središte čovjekova života. Ono što kaže II Vatikanski sabor u konstituciji Gaudium et spes – to je ognjište kraj kojeg razgovaram sa Svemogućim Stvoriteljem. Savjest mi je kao most preko kojeg mogu razgovarati ss Stvoriteljem, daje mi mogućnost da otkrijem Stvoritelja, ljepotu, dobrotu, ljubav, da otkrijem svijet. Savjest ima relacije prema svemu. Nebo počinje tamo gdje ja puštam da me savjest povede.
Koja bi bila ključna terapija za ranjenu, odnosno bolesnu savjest?
Ključna terapija je po meni zapravo prepoznavanje svemogućega Stvoritelja. Samo Stvoritelj može ispraviti ono što sam ja pogriješio. Jer, ako je netko ubio čovjeka pa se sad kaje, kakva korist od toga što se kaje kad je ovaj ubijen. Ako sam ja nekome zapalio kuću, ne mogu mu sada napraviti kuću u tri dana, i to više neće biti ona kuća. Savjest je najbolje liječiti onda kada taj koji je pogriješio, koji je načinio grijeh, uhvati vezu sa Stvoriteljem. Tada postoji šansa da Stvoritelj to popravi. Sv. Pavao u poslanici Efežanima kaže kako Isus Krist zapravo rekapitulira sve. Znači, Krist čini da sve opet postoji. Ne postoji ništa što će propasti zauvijek. Moja suradnja, moje prijateljstvo sa Stvoriteljem daje mi da u savjesti mogu postati totalno miran i sretan jer znam kako će sve biti ispravljeno. Taj Stvoritelj kojeg ja volim, kojem sam se obratio će iscijeliti rane onom čovjeku koga sam povrijedio, ja to ne mogu. Ako sam povrijedio nekoga, udario, rekao ružnu riječ, kako ću to ispraviti? To boli onog čovjeka i to ostaje. Čak ni ne kažemo u obitelji: „Oprostite mi“, nego odemo na ispovijed i mislimo da je sve u redu. A onaj čovjek i dalje pati. I moja duša pati jer ništa od toga nisam ispravio. Vratimo se s ispovijedi kući i vidimo da smo posvađani kao i prije, nema nikakve razlike. Nije ispravno samo misliti kako je Stvoritelj meni oprostio. Ići na ispovijed znači pomiriti se s braćom. Ispovijed u kršćanstvu i svako pokajanje, znači najprije se pomiriti s braćom. To što ispovijed ne mijenja ljude, to je upravo iz nerazumijevanja savjesti. Prvo je dakle da ja mogu moju savjest najdublje izliječiti. Drugo je da ja postanem prijatelj savjesti i da ja mojoj savjesti jednom kažem: „Oprosti mi što te ne znam slušati“. Početi slušati savjest – to je najbolji lijek za savjest. Primijetio sam kako su najteže boli savjesti kod krive savjesti. Uzmimo npr. ako dijete nije bilo voljeno u ranom djetinjstvu. To dijete kad odraste, imat će grižnju savjesti kao da je samo krivo što ga roditelji nisu voljeli. Ono smatra da ga roditelji s razlogom nisu voljeli, odbacili ga i maltretirali. Tako odrastao čovjek osjeća grižnju savjesti, ne može se smiriti i ne nalazi smisla, vječito ostaje mrzovoljan, jadan. Događaju se i fizičke bolesti jer se somatizira ta njegova duhovna bol. Ako sada ja to što me netko povrijedio, spojim sa Stvoriteljem i vidim da Stvoritelj to ispravlja, da mi je On prijatelj i svestrano me liječi, postajem slobodan. Isus je netko tako realan, koga možeš povući za rukav i reći: „Čuj stari moj, trebam to i to“. Postali smo toliko religiozni da nam je Stvoritelj ostao daleko. Mislimo kako nam Stvoritelj prilazi samo kad sklopimo ruke, napravimo križ, kad se poklonimo pa kad nekako umjetno govorimo… A Isus je postao čovjek! Liječiti savjest znači mijenjati cijeli jedan mentalitet u religioznom području i kod ateista. Isus je došao kako bi nam dao izobilje. „Ja sam došao da život imaju, i to u izobilju“, kaže On. Zato mi je Isus veliki prijatelj, On je mene izabrao za prijatelja… Bilo bi lijepo izabrati Isusa za prijatelja i dati mu sve svoje. A to se ne događa i onda patimo. Koliko su zapravo ateisti jadni kad govore kako Stvoritelja nema, a zapravo ga znaju. Koliko su religiozni ljudi sasvim devijantni kad misle da je onakav Stvoritelj kako ga oni gledaju, a Stvoritelj je sasvim drugačiji, normalan. Kako smo se mi kršćani udaljili od evanđelja, od Isusa Krista i zaista je potrebna reevangelizacija. Onda mi je totalno jasno kako je ovo pravi put i njime treba ići.
Vaša posljednja knjiga nosi naslov „Dramatični putovi suvremenog molitelja“. Kakav je suvremeni molitelj i zašto su njegovi putovi dramatični?
Suvremeni molitelj osjeća da sve dosadašnje molitve ne vode do Stvoritelja, ne liječe čovjeka i ne čine ono što čovjek hoće. Molitvom bismo htjeli ponajprije izmoliti od Stvoritelja ono za što molimo, a vidimo da se to uopće ne događa. Htjeli bismo da molitva bude kontakt sa Stvoriteljem, međutim, to se ne događa. Htjeli bismo da molitva bude susret s Isusom Kristom, a vidimo da toga nema. Mi bismo htjeli da nam molitva donese neko blagostanje, da nas učini sretnima, iznutra nekako očisti, osvježi, čini zdravima i mirnima, a to se ne događa. Dapače, ljudi koji mole kao da su još nemirniji, nekad još zločestiji, još negativniji. Pitam se što je to. A onda se pojave razni karizmatski pokreti pa molitvene skupine i izgleda kao da su u prvi mah nešto otkrili, naslutili o molitvi, ali se onda opet preliju u onu istu rijeku religioznosti gdje se od Stvoritelja udaljuju. Religiju samu treba liječiti, ona sama je ranjena istočnim grijehom i drugim grijesima, a ne se preliti u nju i postati još više ograničen i opterećen. S druge strane, kad čitam evanđelje otkrivam kako je molitva nešto najljepše, kako se ona svaki put događa. Tko god je Isusa molio, svi su dobivali. I Isus nas tako jednostavno uči moliti. Kad su vidjeli Njega kako moli, rekli su: „Daj nauči i nas moliti“, a znali su moliti, bili su Židovi, u hramu i doma su molili, a ipak su tražili neka nauči i njih moliti. Vidjeli su da moliti znači nešto drugo. Kad počnem samo malo ulaziti u Evanđelje, vidim kako mi uopće krivo molimo. Isus kaže: „Ne blebećite, nećete zbog mnoštva riječi biti uslišani“, a mi upravo što više riječi nabacujemo, te krunice, te Očenaše, što više toga i mislimo da ćemo biti uslišani. Točno se suprotstavljamo Isusu. Isus kaže: „Nemojte govoriti Gospodine, Gospodine, nećete zbog toga doći u Kraljevstvo Božje“, a mi baš: „Gospodine, Gospodine…“ Pogledajte spontane molitve i molitve vjernika. Mi baš drugačije nego što Isus kaže. Isus kaže: „Vjerujte kad molite“, a mi svi kažemo: „A tko zna, valjda će Stvoritelj uslišati“. I na kraju od molitve nema ništa. Kako je dramatično probiti se do molitve. Spoznao sam da molitva nije govorenje molitava, da molitva nije stalno traženje: daj, daj, daj, jer Stvoritelj nam je već dao! Molitva nije ni samo neki oblik – sad se zahvaljuje, sad se klanja… i molitva nije dolaženje Stvoritelju s nekim dubokim strahopoštovanjem i strahovima, nego onako realno. Stvoritelj je htio da mu dođemo kao prijatelji, zato je postao čovjekom! Molitva ne traži govorenje nego povjerenje u osobu; molitva je zagledanost u Stvoriteljeve oči i nasmiješenost i da kažeš: „Znam da si već dao i htio sam Ti reći hvala i svaka ti čast“. I u osobnom životu sam vidio kako se velike stvari događaju tek tada kad ja kažem:“ Ja ti vjerujem, vjerujem da će to biti dobro“. Suvremeni molitelji, ako hoće istraživati pravu molitvu, zapravo su na jednom dramatičnom, teškom putu i rijetko tko ustraje i dođe do prave molitve. Ljudi počnu moliti pravo i nešto malo dobiju pa se zabave time. Jedni padaju pa kažu kako se odmaraju u duhu, drugi imaju malo dar jezika pa si onda lijepo brbljaju, treći misle da mogu liječiti pa onda stalno polažu ruke, a ništa se ne događa, dakle ljudi si odmah na početku pokvare. Prime nešto malo darova, jesu li to baš darovi Duha Svetoga ili našeg duha, to su pitanja. Kada kažem dramatični putovi suvremenog molitelja, onda mislim kako je dramatičan put onih koji hoće naučiti moliti, kako moraju biti strahovito odlučni, hrabri, odvažni i ustrajni i puno razmišljati i biti uporni činiti baš kako Isus kaže. Kad sam rekao dramatični putovi, htio sam reći kako samo silnici osvajaju Kraljevstvo nebesko, ne površni ili osrednji. Salonsko kršćanstvo je ono najgore što imamo, a zapravo svi to živimo. Hoćemo da su crkve dobro ugrijane, neka imam gdje dobro sjesti i nasloniti se, neka bude lijepa propovijed da ja malo uživam kao u kazalištu, neka budu dobra svjetla i orgulje fino sviraju, neka oni dobro pjevaju, a ti malo daš dvije, tri kune u škrabicu i evo, platio si kartu. I neka Stvoritelj bude sretan da sam mu ja došao, On dalje neka ostane sam u tabernakulu, a ja idem doma. Dakle nekako tako, banalizirajući, moglo bi se reći kako smo udaljeni. Nismo na pravom putu, nismo još Isusa uopće prihvatili ni razumjeli. Molitva je nešto veličanstveno, molitva donosi neizmjerno, donosi ti samoga Stvoritelja. Molitva mijenja tebe i sve oko tebe, čini te bogatim, sretnim, zdravim. Najbolje mi je kad me onda ljudi traže kako treba moliti, kako je to naša dužnost, da to Stvoritelj traži. A ja se pitam: Kako kad Isus kaže ne, tako pogani čine? Skroz smo zahirili, lupamo u zid umjesto da kroz vrata uđemo, a Isus je vrata! Na dramatičnom smo putu. Čovjek najdublje čezne za susretom sa Stvoriteljem, onda je sve riješio, onda su mu sve perspektive otvorene. Najgore je što smo od kršćanstva napravili običnu religiju, obično ljudsko djelo i na tom stali, a Isus je ostao daleko. Kršćanstvo je Stvoriteljevo djelo, to je Stvoritelj koji dolazi k nama, to je Stvoritelj koji daje sebe u euharistiji da ga jedemo i pijemo. To je Stvoritelj koji svoju riječ daje, On sebe daje. Tek smo na počecima.
Početak je građanske godine. Što je činiti Crkvi i pojedincima da bi se uistinu događalo nešto novo?
U zadnje vrijeme mi je stalno prisutna misao kako bi sve krenulo, kad bih počeo voljeti sebe. Treba dobro razlikovati voljeti sebe od egoizma. Egoizam je kad ja hoću sve imati, imati; čovjek koji je egoist je naivan. Misli kako si može mnoštvom novaca i imanja spasiti život, a ne vidi kako je to ludost. Time si samo pravi grob, opterećuje se i ne može to ni uživati, to mora ostaviti. Gol si došao i gol odlaziš sa zemlje. Egoist je silno prevaren čovjek i on je bolestan. Ljubiti sebe znači nešto drugo: biti spreman sve izgubiti, ali ne izgubiti središte svoje duše, taj kontakt sa Stvoriteljem, veličanstvenost sličnosti sa Stvoriteljem. Izgubiti sve znači da sam distanciran od svih stvari. A kad sam distanciran, ništa me ne može vezati uz sebe, ni užici, ni tijelo, ni knjige, niti novac, niti imanje – slobodan sam. I jer sam slobodan, mogu uživati i ići za onim što me vodi k sreći. Voljeti sebe znači biti spreman od svega se odijeliti. Tada vidim kako mi se sve stostruko vraća, baš kako Isus kaže. Ići u novu godinu i preokrenuti sve na dobro znači samo to. Tako ludo voljeti sebe da nikada nećeš povrijediti svoju savjest, jer je voliš i znaš da je ona tvoje svjetlo. Nikada povrijediti svoga Stvoritelja jer znaš kako je On tvoje središte, bez Njega nemaš života, Isus kaže: „Ja sam život“. Ne povrijediti druge ljude, jer time sam sebe razorio. Takva jedna odluka, ali opet, nije to samo odluka. Mi i od toga napravimo neku čudnu religiju, neku pobožnost kroz odluke sad za korizmu, sad za advent…krivo. Ako ja hoću biti sretan, onda mi nema drugog puta nego jedino biti slobodan od svega. Ako smrt stoji preda mnom kao jedna stvarnost, onda ona meni kaže: „Čekaj, nisi tu da se vežeš, nego da gledaš i uživaš kako je sve tako lijepo“. Kako će tek onda biti gore! Smrt su zapravo vrata u još ljepši život, kojega sam ovdje tek naslutio. Sve se mijenja upravo kad zavoliš sebe, a to znači: radije sve izgubiti nego izgubiti sebe. „Što koristi čovjeku ako sve zadobije, a sebe izgubi?“ – ta Isusova riječ mi je središnja u životu i u evanđelju. Tu vidim što znači ljubiti sebe. „Što koristi čovjeku sve imati, a izgubiti sebe“ – to je egoist. „Sve drugo izgubiti, a sebe ne izgubiti“ – to je ljubiti sebe. To nije odluka da tako živim, to je zapravo jedan mentalitet. Počni voljeti sebe, ništa drugo. Počni večeras, samo pogledaj sebe i reci to sam, to mi je Stvoritelj dao da budem i ja sam to; ja imamo ovo, ja sam ovo, moje su čežnje ovo, ja bih htjela ovo, ja znam da preda mnom isto stoji smrt, preda mnom stoje bolesti, preda mnom stoje ljudi, poslovi, preda mnom stoji život… Što je meni najvažnije? Otkrij to središte sebe, zavoli sebe i sve će se drugo odvijati, sve će drugo doći na svoje mjesto. Jer kad ja zavolim sebe tad sam zavolio ono što mi je Stvoritelj dao, Njegov dar. A Njegov dar je talent koji mi je dao. Isus kaže kako talent treba uzeti i razviti ga u deset novih talenata, znači razviti sebe. Takvog čovjeka svi trebaju, a tada nalaziš gdje je tvoje mjesto, tada si sretan kad možeš biti sa Stvoriteljem jer znaš, sve se s Njime događa i sve ide na dobro, sve se mijenja. Stvar je jednostavna.
Razgovarala Željka Kolar